Velebitov minijaturni fjord

Jablanac nema trgovinu. Ima jednu cestu i ta je jednosmjerna. U Jablancu je planinarski dom na najnižoj nadmorskoj visini na svijetu koji ima prekrasan vrt i terasu s pogledom na jablanačku uvalu. Ima dva restorana sa sličnim menijem i ironičnim konobarima. Do Jablanca se može doći samo vozeći se Jadranskom magistralom koja je proglašena jednom od najljepših cesta svijeta. Jablanac ima prekrasno čisto more modre boje s pogledom na bijele otoke. I ono najvažnije zašto sam došla u Jablanac: tu počinje staza do Zavratnice. Došla sam zbog Zavratnice, a oduševilo me to mjesto s nekoliko starih kuća nagruvanih u maloj uvali. Iako bi trgovina dobro došla, bila je jednom jedna, ali sada na njoj piše zatvoreno. S obzirom na snagu turizma na jadranskoj obali ovo je baš čudno. Čudno je i to da dok sam stajala pred zatvorenom trgovinom obuzeo me mir i zahvalnost, jer ovom mjestu jedan nemilosrdni Konzum sa svojim uniformama, blagajnama koje pijuču na svakom artiklu i dostavnim kamionima samo bi pokvario prisutnu tišinu i mir.

Jablanac, početak staze prema Zavratnici i SUP u ruksaku

Uvala Zavratnica je minijaturni fjord uklesan u Velebit. Velebit se sa svojim strminama tu spušta do mora. Navodno je Zavratnica nastala nekim davnim potresom i dio stijena se odlomio. Kamo je to urušeno kamenje nestalo nemam pojma, ali je more ušlo u planinu i napravilo fjord u dužini 900 metara. Ako se ostvare ona neke zastrašujuće prognoze i otope se zemljini polovi, svi glečeri, ledenjaci i što ti ja sve još jer ne gledam baš televiziju pa ne slušam vijesti koje nas zastrašuju, dakle ako se sve to otopi možda i Paklenica postane fjord. To sam pomislila dok sam tabanala prema Zavratnici.

Moja je ideja bila da uzmem svoju SUP dasku i veslam po najljepšem fjordu Velebita. Do Zavratnice se ne može autom, dolazi se ili brodicom ili treba parkirati auto u Jablancu i onda pješice kilometar po predivnoj stazi uz more. S jedne strane je Velebit, s druge je more. Ako još nije jasno, da, nosila sam SUP do uvale. SUP dasku koja se napuhuje, veslo, pumpu, dosta vode, hranu jer tamo ću biti cijeli dan, ručnik, rezervni badić, mobitel i novce. Novac jer je Zavratnica dio Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i naplaćuje se ulaznica od 5 eura. SUP mi je stao u moj veliki ruksak od 60 litara. Istina da nisam ruksak mogla zatvoriti gornjim poklopcem i da je veslo stršalo van, ali bila sam zadovoljna jer su potrpane stvari bile stabilne. Samo je teško. Sam SUP je od čvrste teške gume i ima 20 kg, sa svim ostalim bilo je kakvih 30 kg. Srećom staza je samo 1 km s minimalno uspona, odmah sam znala da to mogu napraviti. Vode sam imala dosta, oko dvije litre i uzela sam je zamrznutu iz frizera u Zagrebu. Nek bude što duže hladna. A staza od Jablanca do Zavratnice? Toliko je lijepa da mi se vrtilo u glavi. Svako malo bi zastala i gledala u daljinu, u blizinu, u stijenu, u more, u otoke. Staza ima zavoje pa se onda stalno otvaraju prelijepa čuda. Ne znam koliko sam hodala, temperatura 35 C, i s mojim zastajkivanjem, nemam pojma. Uvijek govorim da je vrijeme rastezljivo, može biti kratko, brzo, sporo, nepredvidljivo, ali na toj stazi nekako nije postojalo.

Staza vodi uz more, ima mali tunel, prolaze kroz stijene

Na kraju Zavratnice je mala uvala, tu je jedino mjesto gdje je minijaturna šljunčana plaža i može se ući u more bez bacanja na glavu. To je posebno važno kad treba izaći iz mora. Tu su i borovi i hladovina. Ispalo je da je ove godine Nacionalni park otvorio i mali drveni kiosk s pićima i hranom. Ima pive, vode u bocama, sokovi, čips i oni čudni kroasani u pakiranjima koji imaju vječni rok trajanja i okus na slatkastu kemikaliju. Bilo mi je drago što ima pive. Bilo je i ležaljki koje sam mogla koristiti ako nešto kupim. Naravno da sam kupila pivu. Imaju Vukovarsko. Čudno mjesto za slavonsko pivo. Nema veze, pasalo je onako hladno.

Napumpala sam SUP. To već znam, trebam pumpu stisnuti 400 + 100 + 50 puta. Uvijek brojim jer mi je tako lakše. Prvih 400 je lako, onda pritisak u SUPu pruža otpor pa je 100 teških i onda je onih zadnjih 50 prava borba. Važno je da je dobro napumpan, što je čvršći, to je stabilniji na vodi. Bacila sam ga na tirkizno plavu površinu. Sjela, zaveslala, pa ustala i krenula veslati po minijaturnom fjordu. Nevjerojatno. Mogu prići samoj stijeni. Strmina stijene nastavlja se pod vodom. Ne znam koliko je duboko, strmo je u dubinu, more je sve do same stijene duboko plavo. Negdje je pliće pa je zeleno. Izmjenjuju se tirkizna, modra, bijela stijena. Osjećam kako gubim pojam o prostoru i da mi sve te boje mirisi i zvukovi prže mozak i brišu memoriju svakodnevice. Na jednom mjestu je potopljeni brod iz 2. svjetskog rata i neobično je veslati iznad njega. Vidi se hrđa na pojedinim dijelovima. Vidi se konstrukcija nagnutog broda, to nije galija kao u filmovima, nego stari ružinavi brod njemačke ratne mornarice. Veslala sam po fjordu, prema otvorenom moru, pa nazad. Ponekad bi zapuhao vjetar i nosila bi me struja, onda bi se opet sve smirilo pa bi onda bezbrižno sjedila na dasci s nogama u vodi. Ne, nema tu morskih pasa koji bi me zamijenili za tuljana, to se događa negdje drugdje, u filmovima uglavnom.

Teško je dočarati pogled sa SUP daske, modro, zeleno, potopljeni brod

Dolazili su turisti po stazici, ali mali broj. Bili su tihi, vjerojatno su i oni zanijemili. Dolazile su brodice s njemačkim turistima, male jahte, gliseri, na njima turisti, njihovi peseki, usidrili bi se i radili si ručak. I ja sam pojela svoj doneseni ručak, popila pivu i zaspala na ležaljci u hladovini borova. Iako sam si navinula sat na mobitelu da ne spavam dugo probudila sam se puno prije predviđenog vremena. Čim sam otvorila oči more i uvala opet su zvali na kupanje i veslanje. Vrijeme i dalje nije postojalo. Postojao je mobitel koji neumoljivo broji sate, i u jednom trenutku sam shvatila da moram nazad. Imala sam dogovorene Blablacar vožnje za Zagreb i nisam smjela zeznuti nepoznate ljude s kojima me spojio Internet svojim čudnim sposobnostima i matematičkim formulama o kompatibilnosti. SUP daska se ispuhala, uvijek je nevjerojatna brzina s kojom izleti zrak od mojih 550 upumpaja. Složila sam sve u ruksak. Sada bez vode koju sam popila i pojedene hrane trebao je biti lakši, ali nisam baš osjetila razliku. Išla sam namjerno polako kako bi još jednom uživala u prostoru. Velebit me opet nagradio i zamirisalo je smilje. Moj put nazad sad je bio još duži jer sam brala smilje, duže za onog tko je eventualno mjerio, a ja nisam mjerila i ne znam koliko mi je trebalo vremena do auta. Vrijeme u Zavratnici i onako ne postoji.

U Zavratnicu ću se vratiti. Sa SUPom naravno. U dnevnik za slijedeći puta pišem:

Dolazi se auto cestom Zagreb – Split, izlaz Žuta Lokva, Senj. Do Senja serpentinasta cesta, a od Senja priključujem se na staru Jadransku magistralu. Čarobna je. Vozi se 60 na sat, ali je ponavljam, čarobno. I onda samo pratiti oznake do Jablanca. Sve skupa 200 km u jednom pravcu. Mogu objaviti put na Blablacar, i iako sam mislila da se nitko neće prijaviti, zapravo ljudi hoće do Senja ili do pristaništa u Stinici gdje ide trajekt za Rab.
Parking u Jablancu hvatati odmah, ima ga dovoljno, cesta je jednosmjerna, ali je uz cestu cijelo vrijeme prostor označen za parking.
Trgovine nema, zato nosi sve sa sobom. Dio ostavim u autu kad se vratim, dio cukam sa sobom. U autu se sve zagrije, i hrana i piće, ali s obzirom na glad i žeđ to ne smeta.
Ulaz je 5 eura, piva je 4,20 eura, treba imati sitnog. Kartice u Zavratnici nitko ne prima. Navodno je to zbog signala, ali mislim zato što su Jablanac i Zavratnica u drugoj dimenziji od moje svakodnevice.
U Jablancu rade dva restorana, u oba su konobari koji ljubaznost shvaćaju kao ironiju. Dečki su ok, ali su me nasmijali svojim izjavama: Tu sam da bi bio na usluzi. Bilo mi je zadovoljstvo što ste došli (u tom trenutku bila sam jedina). Na pitanje kakvu juhu spremate, odgovor je bio: Poznavajući Marinu onda onu od rajčice, ali ne usudim se pitati…nitko se ne usudi.
U planinarskom domu Miroslav Hirc može se spavati, uz člansku iskaznicu planinarskog društva dobiva se klasični popust. Treba se najaviti mailom za noćenje. Dom ima prekrasan vrt/park ograđen kamenom ogradom u stilu vila opatijske rivijere. I terasast je, na više nivoa s pogledom na more, otoke i brodove u uvali Jablanca. Rade i hranu, taj dan su pekli odojka. Dakle, nije za vegane, ali prodaju domaće voće i povrće. Ipak, može se.
Početak staze do Zavratnice je dobro označen, odmah je do prilaza planinarskom domu. Može se proći i japankama, ali bolje je uzeti treking tenisice. Naročito ako nosim SUP opremu sa sobom. Kapa obavezna, može kratke hlače i majica. Odmah obući badić jer u uvali nema kabina ni skrovitih mjesta za presvlačenje. Ručnik uzeti obavezno. Hrana ona koja trpi visoke temperature i neće se brzo pokvariti.
Isplati se.