Jednom davno netko mi je poklonio klizaljke. Bile su mi prevelike i zato što su bile prevelike završile su kod djeda i bake na selu, naravno na tavanu.
Klizaljke su odraslima pale u zaborav. I došla je zima nakon nekog vremena, ali ona prava, vrlo hladna s puno snijega i niskih temperatura. To je bilo 70tih prošlog stoljeća, kad su zime bile zime, a ne kao ove danas mlake i tople. Za vrijeme zimskih praznika poslali su me na selo djedu i baki. Imali su farmu s puno krava jer su se bavili mljekarstvom. Kuća, štale, sjenici, sve je to bilo na kraju sela, na osami. Okruženi livadama, voćnjakom, vrtom koji je u zimi mirovao, a nedaleko kuće bio je ribnjak. Nekada je to bilo tako uređeno, imanja su imala ribnjake u kojima su imali ribu za svetkovine. Ta je riba uvijek bila nekog groznog muljevitog okusa i zapravo je nitko nije htio jesti, ali običaj je običaj. Ribnjaci su služili i kako bi bila lako dostupna voda ako se imanje, sjenik ili štale zapale. Obično su bili strateški raspoređeni među kućama, malo udaljeni od kuća, ne previše, ali lako dostupni za više kuća. Te se zime naš ribnjak zamrznuo.
Neodoljiv mi je bio taj led. Debeo, plavkast i čvrst. Sjetila sam se onih sličuha na tavanu. Potražila ih, bile su prašne, ali baš savršen broj. Ranim jutrom još za mraka krenula bi mužnja krava, budio me zvuk muzilica i izjurila bi iz kuće u štalu gdje su prvi radovi u štali počeli. Zimski mrak je još bio vani, a baka se prva ustajala i palila vatru, kuhinja je već bila topla kad bi projurila do štale. Kad bi mužnja završila jeli bi heljdine žgance s bučnim uljem i prženim lukom. Do danas mi je to ostala omiljena zimska hrana. Zimi nakon jutarnjih štalskih poslova i doručka više ništa nije bilo meni zanimljivo i tako su se misli okrenule ribnjaku.
Uzela sam klizaljke i otišla do ribnjaka. Ribnjak je smješten „iza kuće“, nekako na način da su ulaz u kuću i prozori kuhinje bili okrenuti na drugu stranu. Nitko nije obraćao pažnju na ono što radim niti su mogli vidjeti moje klizanje po ribnjaku. Ne sjećam se kako je to klizanje izgledalo. Ne znam ni koliko sam bila vješta. Nisam imala učitelja da me savjetuje, ni gledatelje da mi kažu kako izgleda to moje klizanje. Naučila sam klizati po sjećanju, prema onom što sam vidjela na televiziji, uglavnom sam se kretala ravno, znala skrenuti, s ponekim okretom, bez skokova i ekshibicija. Sjećam se i da je led bio grbav, izbrazdan i neravan. Nije me to smetalo. Klizala sam svaki dan te praznike. Uživala sam i veselila se odlasku na ribnjak. Sjećam se i da sam sjedila u snijegu dok bi se presvlačila iz čizama u klizaljke. Jednom je nešto kvrcnulo na jezeru, u strahu od pucanja leda bacila sam se na obalu i pobjegla u kuću. Ali već sljedeći dan bila sam na ribnjaku i klizala. Tako su prošli praznici, dani kratki i hladni, ujutro i navečer u štali, a kroz dan na ribnjaku. Ne sjećam se više puno toga osim još heljdinih žganaca za doručak. Kad su praznici prošli došli su po mene i odveli me u Zagreb.
Klizaljke su završile na tavanu, nekamo su i nestale jer ih više nisam našla iako sam ih kasnije tražila, svjesna da sam ih prerasla neuspješna potraga mi je bila nebitna. Više nikada nisam klizala. Jednom u Decathlonu sam probala rolati, skoro se ubila među policama i pomislila od kuda mi ona dječja vještina da sama naučim klizati. Ribnjak je isto nestao, riba je postala lako dostupna u trgovini i bila je puno ukusnija, selo je imalo lokalno vatrogasno društvo, novi propisi su nalagali da takvi ribnjaci moraju biti ograđeni, moraju imati ulaz i tablu da je zabranjeno prilaziti, kupati se, pecati. Svijet je postao više uređen a to je donijelo nove propise o sigurnosti. Ribnjak je jedno proljeće bager zatrpao. Sada je tom mjestu livada s drugačijim životom.
Klizanje je ipak ostalo upisano na mojoj koži. Ne kao rekreacija na ledu, nego kao samostalnost i odlučnost. Kao avantura u koju kreneš a da ne znaš ništa, nemaš trenera ni savjetnika. Jednostavno vidiš priliku, pronađeš alat, upotrijebiš viđeno, svoju hrabrost i upustiš se u novo. Trenutak kada sam zakoračila u nepoznato. Ima i sada dana kada se uplašim pred novim. Sjetim se tog klizanja i ništa mi se više ne čini nemogućim, sve postane tako jednostavno. Ponekad mi ljudi pričaju o svojem strahu pred nepoznatim, o svojim nesigurnostima. Dođe mi da ih pitam “jel imaš klizaljke?“ ali znam da je pitanje nerazumljivo i neprimjereno pa šutim. Moje iskustvo je samo moje, ne mogu ga objasniti niti prenijeti drugima, ali za sebe znam da su te poklonjene klizaljke, zaleđeni ribnjak i malo hrabrosti postale pogon u trenucima životne panike. Ako sam mogla kao mala zašto bi me onda zaustavili kao veliku?
ali tako je nekako izgledalo moje “klizalište”
Equus Agility 