Ako shvaćate šaptanje doslovno tada šaptači ne postoje. Međutim ako šaptanje shvaćate kao onu nevidljivu komunikaciju, telepatiju koja postoji između čovjeka i konja, tada šaptači postoje. I znate što? To može biti svatko tko se druži s konjima.
Jer svatko tko je u kontaktu s konjem u jednom trenutku shvati da konj „zna“. Zna naše raspoloženje i unutarnje stanje. Ljudima možeš lagati, konjima ne. Riječi su inače problematične jer ih možemo tumačiti kako hoćemo zato ljudi često žive u nesporazumima. Samo što konj ne postavlja pitanje, pogleda nas i točno zna.
To konjsko poznavanje ne bi bilo dramatično kada se cjelokupni odnos ne bi gradio upravo na tome. Konj nas vidi kakvi smo i prema tome se ponaša prema nama.
Najčešći problemi koji otežavaju komunikaciju s konjem
Strah. Ako je jahača strah, i konja je strah i reagira bijegom. Volimo si to tumačiti kao konjski inat, ali to nije tako jer konj tumači strah jahača kao opasnost koju ne vidi i ne razumije, ali u naravi konja je bijeg od opasnosti prije nego je stvarno i uoče. Strah jahača manifestira se fizički kroz ubrzane otkucaje srca, duboko disanje, nekontrolirane pokrete. Koliko god mislili da se to ne vidi, konj osjeća takvo ponašanje i reagira instinktivno: ako je jahača strah mora biti neka opasnost zato je bolje bježati što brže.
Nervoza i stres. Nervoza konjara koja se lako pretvori u agresiju jer brzo puknemo i prag tolerancije je niži na što konj reagira otporom. Isto je i sa stresom. Ne želi biti s nama i pruža razne oblike odbijanja što opet tumačimo kao inat i bezobrazluk.
Nanošenje boli. Neki konjari misle da su udaranje, bič, mamuze normalno ophođenje s konjem. Ponašaju se prilično agresivno i na svaku najmanju grešku na konja kreću bolnom korekcijom. Greška koju vidi čovjek nije greška koju vidi i konj. Često puta konj ni ne razumije da je napravio grešku po ljudskom kriteriju i dobije neugodnu lekciju koju ne doživljava kao korekciju nego kao besmisleno udaranje i maltretiranje. Naravno da je konj prema takvoj osobi rezerviran ili uplašen.
Tuga. To je stanje koje je vrlo teško kod ljudi i može se pretvoriti u agresiju ili u depresiju. Ni jedno nije dobro i konj nam pristupa s nepovjerenjem i takvo ponašanje tumačimo kao otpor. Međutim postoji i tuga koju konj razumije i ostaje kraj čovjeka pružajući utjehu na svoj način, svojom prisutnošću i tišinom koja bruji emocijama. Svojim mirom smiruje i pomaže čovjeku.
Prihvaćanje odgovornosti i autentičnost
Ta neka neugodna raspoloženja utječu na konja, njegovo ponašanje i odnos s nama. Konjari koji ne preuzimaju odgovornost za svoja stanja i reakciju konja na takvo ponašanje imaju problem u radu s konjem. Nerijetko na konjski otpor čovjek odgovori sa strahom. Konstantni strah kod jahača uznemirava konja koji je zbog toga nemirniji jer mu nije jasno od kuda dolazi taj strah, postaje još nemirniji a jahač još uplašeniji. Stvar se pogoršava dok ne dođe do točke pucanja i raspada sistema. Tako konjari sve manje jašu, prodaju konja ili ga zapuštaju. Ponekad potpuno odustaju. Neki se pokušavaju boriti na krivi način, to su oni koji uporno idu jahati i onda vrište i boje se svakog trzaja jer misle da ih konj mrzi i da će ih ubiti. Konju to nije na kraj pameti, ali ne razumije tu histeriju jahača i reagira burno.
I tak, ušli smo u krug iz kojeg ne možemo tako lako van. Koji bi bili koraci da spasimo sebe i konja?
Prihvatimo vlastitu odgovornost za ponašanje konja. Naše psihičko stanje, ono unutarnje, duhovno (ne verbalno jer konja riječi ne zanimaju) je ono što konj vidi. Ako smo loše konj na to reagira. Ne inati se, nije bezobrazan, nego reagira nepovjerenjem i brigom za samog sebe jer mu nije jasno što se događa. Popravimo sebe i konj će se promijeniti.
Konj nas stalno promatra kako bi što više znao o nama. Potrudite se da i vi njega promatrate kako bi što više znali o njemu. Pri tome mu nemojte davati ljudske osobine, nego se potrudite odbaciti svoja znanja o običajima i ponašanju ljudi. Zamislite da imate biće s druge planete o kojem ništa ne znate i sada se trudite razumjeti njegovo tijelo, pokrete, um, emocije, komunikaciju. To je biće koje ne govori, kome su slova apstrakna, riječi besmislene, matematiku ne pozna, ali je inteligentno i jako dobro vas razumije. Razumije vas bolje od vas samih, od prijatelja i bliskih ljudi, možda vas samo mama još tako dobro kuži kao taj konj.
Vlastita autentičnost. Autentičnost je ono što smo mi. Naša izvornost. Na žalost autentičnost je ometena raznim faktorima, ugušena je društvenim normama, iskvarena raznim pritiscima kako bi trebali živjeti, izgledati, što bi trebali raditi, pa čak što bi trebali željeti od svog života. Puno je ljudi izgubljeno jer im je autentičnost potisnuta. Problem je što se ona ipak pojavi i tada pojedinac ima problem s društvom i okolinom, pa ju brzo pod pritiskom gurne gdje je i bila: negdje duboko u sebe. No, konj vidi našu autentičnost ma koliko ona bila skrivena za društvo i nas same. Vidi našu izvornost, ne mogu ga zavarati slojevi nametnutog ponašanja i očekivanja. Ako nismo u kontaktu sa svojom autentičnošću odmah smo u sukobu s konjem. Naravno da će autentična osoba lako uspostaviti kontakt s konjem. Zapravo i s bilo kojom drugom životinjom, to su one osobe kojima životinje prilaze i najčešće su malo čudni po društvenim normama. Tome zapravo trebate težiti, nema veze ako se premetnete na stranu posebnih, vjerojatno će vam život biti bolji općenito, ne samo s konjem.
Metode
Osim rada na sebi, radite i s konjem. Osnove su rad sa zemlje kao što je sinhronizacija pokreta, bezglasovna komunikacija kroz razne zadatke, promatranje ponašanja, nagrađivanje koje je ugodno konju kao neki njemu dragi dodir ili hrana. Dogoditi će se da u nekom trenutku prestanete izgovarati glasovne naredbe nego ćete jednostavno razumjeti što konj hoće i on će razumjeti što vi hoćete. Na tom stupnju nestaje otpora i stresnog ponašanja kod čovjeka i konja. Postajete šaptač. Iskustvo takve komunikacije prenosite na druge konje, ujedno širite svoje znanje i postajete sve bolji i bolji. Onak ko pravi šaptač konjima.
Equus Agility 